mentalne onanije

Nije se javio. Nisam ni mislila da bude, ali uvjek ostane neka nada... Zanimljivo je da nada na španjolskom znači ništa. Odlučila sam da ga neči više zvat, niti išta tražiti od njega. Ljudi kojima je stalo javljaju se. Ako budem mogla dovoljno dugo čekati, ili će se sam javiti, ili će me valjda proći. Vrijeme može sakriti i zakopati sve rane. Nada... Ne usudim se pričati s Filipom o njemu, iako su si oni bili jako dobri neko vrijeme. Vjerojatno bi mi mogao reći nešto. Ali svejedno čekam da ona započne temu, jer me strah da će shvatiti. Ako već nije. I želim da shvati, i ne želim da shvati. Možda bi me spasio (od čega?!?!). Nada...

Kasni. Po običaju. I kada dođe ranije, cjelo vrijeme kruži po Trgu, od jednog kioska do drugog, da nitko ne bi slučajno pomislio da ga čeka. On nikada nikoga ne čeka. Sjedim na narančastom kauču (mrzim narančasto) pušim nekakve glupe švercane slimsice i trudim se izgledati kao da čitam. Dolazi nakon dvadesetak minuta, i čak ni ne pokušava izmisliti nekakvu glupost o zastoju tramvaja.
- sorry, nije bilo namjerno.
Vrlo vjerojatno najduža isprika koju je ikada promrmljao.
- ajde, častim kavom.
Opet me fiksira pogledom. To radi kada nešto traži. Nikada ne moli, prije naređuje.
- mala, koji kurac se s tobom događa? izgledaš tužno. mislio sam da te pustio weltschmertz.
umorna sam. iscrpljena. loše sam spavala. posvađala sam se starcima. izgovori. izgovori. još puno izgovora.
- daj, ne seri! opet briješ na melankoliju. koji kurac ti fali u životu, molim te?!?! imaš starce koji ne seru, ocjene za koje drugi uče po četri sata dnevno i dečka koji te voli. daj prestani jebati sa tom depresijom! čuj, htio sam te pitati, trebao bi mi tvoj discman, idem u viksu preko vikenda. dofuraš mi ga sutra?
I zbilja, što meni falli. Ne ljubav osobe koja šeta po trgu da nitko ne bi mislio da ga on čeka. Ne, to nikako.
Priča mi. Ja ga slušam. Ima neugodan glas. Nije obrazovan, nije pametan. On je čista, sirova, neobrađena inteligencija. Ne zna razliku između cinizma i ironije. Ne zna mi objasniti ruski romantizam (iako je sam oličenje "suvišnog čovjeka"). Ali svejedno, kraj nikoga se ne osjećam tako glupo kao pokraj njega.
Izlazimo na zrak. Šetamo do Trga. Bez pozdrava trči na tramvaj, ni ne mahne kroz prozor. Šetam do zrinjevca. Tamo me čeka Filip. Kreće prema meni. Na licu ima izraz kao štene. Voli me. Nije suvišan, samo je čovijek. Zato me ne posjeduje.